zvone
2006-05-13 11:29:42 UTC
Sanjao sam nocas Sjever. Ne ovaj novi Sjever, vec Sjever moje mladosti,
niski, ruzni, ovalno poslozeni nepregledni Sjever - meni uvijek
najljepsa tribina na svijetu. Sanjao sam njegov huk, sanjao sam miris
Zooloskog vrta koji ti donese vjetar na njega, sanjao sam 1984. kad je
Dinamo osvojio naslov nakon 20. godina. Brat, kvartovska ekipa i ja, s
posljednjim sucevim zvizdukom u pobjedi protiv Zelje, eksplodirali smo
zajedno sa cijelim Sjeverom po terenu. Nikad se ni jedan naslov nije
toliko slavio. Medju nasmijanim i uplakanim licima iz tog doba trazim
dva. Pokusavam vec tad na njima naci sjeme buduce izdaje. Izdaje
najsvetijeg, izdaje Dinama. Sjecam se Cicinog gola s te utakmice
(glavom) i kako je poletio u zagrljaj "tati" Ciri, tada popularnom
"Bijelom Salu". Sjecam se uplakanih Deverica, Zajeca, Mlinke. Sjecam
se plavog istoka i Janjevaca, sa svojim "stonoga" transparentom "Plavi,
plavi, vi ste decki pravi! Uvijek vjerni Dinamu, Janjevci" Sjecam se i
gospodskog Zapada, koji je i onda, kao i danas, bio dinamov najveci
kriticar. Prvi u zvizduku, zadnji u pljesku.
Tog Dinama vise nema. Nece ga nikad ni biti, druge su opcije sad u
igri. Nece vise krezubi Trnjanin Cerin preko noci iz zagrebacke zone
preci u Dinamo te postati najbolji strijelac lige. Danas nitko ne trazi
topove po Turopolju kakav je bil Stef Deveric, gdje je nogometna
profinjena purgerstina Zeke Zajeca ili tipicno bosanska odanost plavom
dresu jednog Ismeta Hadzica? Druga su vremena i danas naslove donose
klinci koji su prve korake napravili na pijesku Copacabane, ne na
zagrebackim ledinama. Neka, nije mi zao. Nevjerojatno je kako, ti
klinci iz dalekih prekomorskih krajeva, tamnoputi i uplaseni poput
zecica, brzo prodisu purgerski, progovore zagrebacki. Zasto netko dosao
s drugog kraja svijeta, lakse uhvati krvotok jednog predivnog grada, i
poput nedohranjenog dijeteta napije se njegovog mlijeka i krvi te
postane i ostane njegov vjecni dio, nego netko pristigao samo 400 km
juznije, ostaviti cu sociolozima na razmatranje. Pitanje koje me muci
uvijek je..Sjeca li se Cico koliko je reprezentativaca dala ta sjajna
plava generacija? Sjeca li se Miljana Miljanica koji je nikako ili na
kapaljku davao sansu njemu, Zeki, Stefu? Sjeca li se Cico koliko je
svojih golova odvrtio u glavi, u neprospavanim nocima nakon sto su tada
objavljivani spiskovi bez njegovog imena? Nije ta nepravda od jucer,
sjetimo se i Drage Vabeca, koji je tek u nebitnim utakmicama skupljao
reprezentativne poene, no ni to ga nije sprijecilo da zabije gol koji
ce se poslije vrtiti u spicama sportskih pregleda. Tehnicari, virtuozi,
spaneri i nogometni vicmaheri - to je Maksimir uvijek volio. Mali
Brazilac odavno je postao Hrvat. Ono sto mu je jucer napravljeno, samo
je ponavljanje povijesti. Tako Eduardo nastavlja tradiciju Vabeca,
Kranjcara, Mlinke..prokletstvo maksimirskih virtuoza koji velika
natjecanja prate sa tribina. Jedino novo u svemu je da je do
jucerasnja zrtva postala krvnikom. Mnogo je razloga koji mi padaju na
pamet zasto je Eduardo ispao, malo je nogometnih. Nema veze. Idemo
dalje, nema predaje! Vec danas, mali ce Purger pokazati tati Kranjcaru
koliko je pogrijesio. Velik je danas dan dragi moji, ne dozvolimo
nikome da nam ga pokvari. Svim plavim navijacima, svom najdrazem klubu
i gradu, zelim sretan naslov prvaka domovine.
niski, ruzni, ovalno poslozeni nepregledni Sjever - meni uvijek
najljepsa tribina na svijetu. Sanjao sam njegov huk, sanjao sam miris
Zooloskog vrta koji ti donese vjetar na njega, sanjao sam 1984. kad je
Dinamo osvojio naslov nakon 20. godina. Brat, kvartovska ekipa i ja, s
posljednjim sucevim zvizdukom u pobjedi protiv Zelje, eksplodirali smo
zajedno sa cijelim Sjeverom po terenu. Nikad se ni jedan naslov nije
toliko slavio. Medju nasmijanim i uplakanim licima iz tog doba trazim
dva. Pokusavam vec tad na njima naci sjeme buduce izdaje. Izdaje
najsvetijeg, izdaje Dinama. Sjecam se Cicinog gola s te utakmice
(glavom) i kako je poletio u zagrljaj "tati" Ciri, tada popularnom
"Bijelom Salu". Sjecam se uplakanih Deverica, Zajeca, Mlinke. Sjecam
se plavog istoka i Janjevaca, sa svojim "stonoga" transparentom "Plavi,
plavi, vi ste decki pravi! Uvijek vjerni Dinamu, Janjevci" Sjecam se i
gospodskog Zapada, koji je i onda, kao i danas, bio dinamov najveci
kriticar. Prvi u zvizduku, zadnji u pljesku.
Tog Dinama vise nema. Nece ga nikad ni biti, druge su opcije sad u
igri. Nece vise krezubi Trnjanin Cerin preko noci iz zagrebacke zone
preci u Dinamo te postati najbolji strijelac lige. Danas nitko ne trazi
topove po Turopolju kakav je bil Stef Deveric, gdje je nogometna
profinjena purgerstina Zeke Zajeca ili tipicno bosanska odanost plavom
dresu jednog Ismeta Hadzica? Druga su vremena i danas naslove donose
klinci koji su prve korake napravili na pijesku Copacabane, ne na
zagrebackim ledinama. Neka, nije mi zao. Nevjerojatno je kako, ti
klinci iz dalekih prekomorskih krajeva, tamnoputi i uplaseni poput
zecica, brzo prodisu purgerski, progovore zagrebacki. Zasto netko dosao
s drugog kraja svijeta, lakse uhvati krvotok jednog predivnog grada, i
poput nedohranjenog dijeteta napije se njegovog mlijeka i krvi te
postane i ostane njegov vjecni dio, nego netko pristigao samo 400 km
juznije, ostaviti cu sociolozima na razmatranje. Pitanje koje me muci
uvijek je..Sjeca li se Cico koliko je reprezentativaca dala ta sjajna
plava generacija? Sjeca li se Miljana Miljanica koji je nikako ili na
kapaljku davao sansu njemu, Zeki, Stefu? Sjeca li se Cico koliko je
svojih golova odvrtio u glavi, u neprospavanim nocima nakon sto su tada
objavljivani spiskovi bez njegovog imena? Nije ta nepravda od jucer,
sjetimo se i Drage Vabeca, koji je tek u nebitnim utakmicama skupljao
reprezentativne poene, no ni to ga nije sprijecilo da zabije gol koji
ce se poslije vrtiti u spicama sportskih pregleda. Tehnicari, virtuozi,
spaneri i nogometni vicmaheri - to je Maksimir uvijek volio. Mali
Brazilac odavno je postao Hrvat. Ono sto mu je jucer napravljeno, samo
je ponavljanje povijesti. Tako Eduardo nastavlja tradiciju Vabeca,
Kranjcara, Mlinke..prokletstvo maksimirskih virtuoza koji velika
natjecanja prate sa tribina. Jedino novo u svemu je da je do
jucerasnja zrtva postala krvnikom. Mnogo je razloga koji mi padaju na
pamet zasto je Eduardo ispao, malo je nogometnih. Nema veze. Idemo
dalje, nema predaje! Vec danas, mali ce Purger pokazati tati Kranjcaru
koliko je pogrijesio. Velik je danas dan dragi moji, ne dozvolimo
nikome da nam ga pokvari. Svim plavim navijacima, svom najdrazem klubu
i gradu, zelim sretan naslov prvaka domovine.